Sjećaju li se roditelji prilike ili dana kada su po prvi put dozvolili djetetu da samostalno koristi onaj “opasniji” dio escajga, odnosno viljušku i nož? Koliko puta i koliko dugo je ponavljana priča da se na njima dijete može ubosti ili povrijediti?

Apsolutno svakom malom djetetu koje sam upoznao veoma su interesantne dvije rupice na zidu, okružene bijelom plastikom. Da, mislim na utičnice. Sjetite se kako ste uspjeli da odvratite dijete u namjeri da unutra gura prste.

Svoje prve prelaske preko ulice pamtim isključivo po riječima “lijevo, pa desno”, jer su mi roditelji bezbroj puta govorili da je gledanje na put u ovom rasporedu glavna pripremna radnja gore pomenutom prilikom.

Važnim danom u životu djeteta smatram i prvim samostalnim odlaskom i dolaskom iz škole. Koliko puta prije toga roditelj isprati ili povede svoje dijete do iste škole? Neko manje, neko više.

Sve su ovo važni događaji za koje je potrebna prevencija i edukacija zbog opasnosti u kojima se dijete može naći sopstvenom ili greškom spoljašnjeg svijeta.

Već dugo se u životu i radu susrijećem sa stereotipom zvanim “telefon/kompjuter/Internet nam nagrdi djecu”. Prije nego nastavimo, molim Vas da provjerite koliki je “Digital Wellbeing/Screen time” na Vašem telefonu. Koliko sati dnevno?

S jedne strane, shvatam da postoji problem – s druge strane, pokušavam već duže vrijeme da analiziram svaku situaciju koju mi gore pomenuti stereotip vrati u svijest.

Mislim da sam imao tri-četiri godine kada sam dobio konzolu zvanu Terminator. Momentalno sam se zaljubio u Mortal Kombat, Super Mario Bros, Duck Hunt i desetine drugih igrica. Igranje igrica do današnjeg dana ostale su mi velika pasija (lat. passio – strast, stradanje, trpnja). U međuvremenu je svijet gejminga iznjedrio mnoštvo različitih platformi, koje dan-danas volim da isprobam, ali i zanimanje gejmera. Da, gejmer je osoba čiji je opis radnog mjesta igranje igrica, koja pritom od svog posla može sebi da obezbijedi egzistenciju, ali i mnogo više. Što se mene tiče, za ovu vrstu “prekvalifikacije” sam zakasnio, ali u prethodnih gotovo 30 godina nijesam iskusio nijedno oštećenje čula ili pažnje, u školi sam uvijek bio među boljim đacima, završio sam i fakultet i zaposlio se u struci sa 23 godine. Kompjuteri i konzole nijesu odvele moj život na stramputicu.

Uzaludno je zabraniti djeci da upražnjavaju sve ono što je IT industrija napravila do današnjeg dana. Kao što Edisonovi eksperimenti sa životinjama nijesu uspjeli da spriječe ekspanziju (zaista smrtonosne) naizmjenične struje, tako je i izopštavanje proizvoda IT industrije iz života današnje djece u startu osuđeno na propast. Jedini pravi put je edukacija djece o pravilnom korišćenju elektronskih uređaja, ukaz o potencijalnim opasnostima i dogovor o količini konzumacije istih. Kreiranjem i poštovanjem dogovora podstaći ćete i razvoj onoga što kod nas zovu “zrelost” djece.

Možda ste Vi, koji ovo čitate, informatički nepismeni, ali nije ni otac svakog pilota – pilot. Morate pronaći način, vrijeme i mjesto u svom okruženju i nekog da Vam pomogne da kreirate zdrav ambijent u kome će se Vaše dijete razvijati.

Obezbijedite djetetu da ovlada tehnologijama, ali mu obezbijedite i redovne dnevne, fizičke aktivnosti. Neka dijete odigra svoju omiljenu igricu, ali i uradi domaće zadatke.

“Ne ljuti se čovječe” je bila igrica u “prajmu” tokom mog odrastanja, ali na Internetu danas sigurno ima mnogo zanimljivijih. Pronađite i igrajte igrice zajedno, na taj način gradićete povjerenje i odnos otkrivajući djetetu virtuelni svijet. Bolje nego da ga ono samostalno otkriva, na Internetu, među nepoznatim ljudima, zar ne?

Tehnologija je u ovom trenutku već dovoljno napredovala i nudi Vam razne mehanizme roditeljske kontrole. Možda ne znate da ih koristite, ali sigurno znate čovjeka koji zna.

Ako mislite da za sve ovo nemate vremena, razumijem Vas, vrlo je moguće i da radite dva posla, kakve sad igrice?! Preispitajte koliko je zaista vrijedna energija koju uložite u neki rad da biste kupili ono bez čega možete da živite.

Siguran sam da je danas 50 puta teže biti roditelj nego prije 50 godina, ali postavite sebi prioritete. Pravilan razvoj djeteta u današnjem svijetu zahtijeva Vaše stalno prisustvo, otvoren odnos i razgovor.

Dakle, sa djetetom i u park, i na telefon; i na teren, i pored kompjutera; i sa pravim, i sa online drugarima.